Thomas Mann
MODERNA VREMENA, Zagreb
1897.-1912./1998. (Zlatko Crnković)
• Na kraju svega i kao dostojan ishod života – mog života – na kraju svega je zapravo ostalo gađenje kojim me "sve to" i "sve skupa" ispunjava, gađenje koje me guši, koje me progoni, od kojeg se tresem i koje me ponovo baca u očaj, i koje će mi možda kad-tad dati potreban poticaj da svu ovu smiješnu i nedostojnu stvar prelomim preko koljena i nestanem zauvijek. Ipak je lako da ću izdržati još mjesec-dva, da ću još četvrt ili pola godine i dalje jesti, spavati i nešto raditi – na isti onaj mehanički, uhodan i miran način na koji je moj vanjski život tekao ove zime i koji je u takvom groznom kontrastu s pustim procesom raspadanja u meni. Zar se ne bi moglo reći da su unutarnji doživljaji jednog čovjeka to snažniji i žešći što naoko slobodnije, neobaveznije i mirnije živi? Ništa tu ne vrijedi: živjeti se mora; pa ako se opireš da budeš čovjek akcije, i ako se povučeš u pustinjačku osamu, i dalje ti mira neće davati životni obrati u tebi, morat ćeš neprestano u njima dokazivati da si junak ili budala. (7, Klaun)
• Činjenica je da su svi ljudi odviše zaokupljeni sami sobom da bi mogli uistinu steći pravo mišljenje jedni o drugima. Površno i spremno prihvaćaju onaj stupanj poštovanja koji čovjek pokazuje prema samom sebi. Budi kakav hoćeš, živi kako hoćeš, samo pokazuj kočoperno samopouzdanje i prikrivaj nečistu savjest, pa nitko neće imati moralne hrabrosti da te prezre. A ako se slučajno prestaneš slagati sa samim sobom, ako izgubiš samodopadnost, ako pokažeš da prezireš sama sebe, ljudi će ti i naslijepo dati za pravo. Što se mene tiče, ja sam propao... (55, 56, Klaun)
• Njegov talent, podjednako dalek od svake banalnosti i od svake ekscentričnosti, bio je kao stvoren da zadobije u isti mah povjerenje šireg općinstva i divljenje i bodrenje sladokusaca. (117, Smrt u Veneciji)
• U uličicama je bilo neugodno sparno; zrak je bio toliko težak da su mirisi što su nadirali iz stanova, dućana i kuhinja, zadah ulja i oblaci parfema, bujali i lebdjeli u zraku te nikako da se raziđu. Dim je cigarete ostajao na mjestu i sasvim se polako gubio. gužva u tijesnim uličicama nije zabavljala šetača nego ga je jedila. Što je duže hodao, to ga je više mučilo ono odvratno stanje koje izaziva kadikad morski zrak udružen s vjetrom široko, što u isti mah uzbuđuje i umara čovjeka. Oblio ga je neugodan znoj. Oči mu otkazivale poslušnost, u prsima je osjećao tjeskobu, bio je grozničav, krv mu damarala u glavi. Pobjegao je preko mostova iz te gužve trgovačkih uličica u sirotinjsku četvrt. Tu mu nisu davali mira prosjaci, a kužna isparenja iz kanala otežavala mu disanje. Na jednom je mirnom trgu, na jednom od onih zaboravljenih i začaranih mjesta u unutrašnjosti Venecije, otpočinuo na rubu fontane, obrisao znoj sa čela i pojmio da mora otputovati. (161, 162, Smrt...)
• Kip i zrcalo! Obuhvaćao je pogledom plemenitu figuru ondje na rubu plavetnila i, pun zanosnog ushita, osjećao kako tim pogledom prima sâmu ljepotu, formu kao Božju misao, jedino i čisto savršeno, što živi u duhu, a tu pred njim stoji lako i ljupko ljudska slika i prilika tog savršenstva izložena njegovu obožavanju. Bio je opijen; i bez razmišljanja, upravo požudno, pozdravljao ga je ostarjeli umjetnik. Duh mu je bio u porođajnim bolovima, naobrazba mu se uskomešala, pamćenje iznosilo na vidjelo prastare misli koje je usvojio u mladosti i koje nikad nije oživio vlastitim žarom. Zar nije rečeno da nam sunce skreće pozornost s duhovnih pojava na osjetilne? Ono nam, kažu, omamljuje i očarava razum i pamćenje tako te duša od pukog užitka posve zaboravlja na svoje pravo stanje i prianja, zapanjeno i zadivljeno, uz najljepše suncem obasjane predmete: da, samo uz pomoć tijela može se duša vinuti do uzvišenih razmatranja. Amor uistinu čini ono što čine matematičari kad priglupoj djeci pokazuju opipljive slike čistih oblika. Isto tako i Bog radi da nam duhovno učini vidljivim služeći se najradije likom i bojom ljudske mladosti koje pretvara u oruđe sjećanja i ukrašava svim sjajem ljepote tako da se palimo pri pogledu na njih bolom i nadom. (178, Smrt...)
• Ništa nije delikatnije od odnosa ljudi koji se poznaju samo iz viđenja – koji se svakoga dana, pa i svakoga sata, susreću i promatraju, a ipak moraju, zbog pristojnosti ili svoje ćudi, držati se tobože ravnodušno, ne pozdravljati se niti razgovarati među sobom. Između njih vlada nelagoda i pretjerana radoznalost, histerija neke nezadovoljene i neprirodno potisnute potrebe za upoznavanjem i razmjenom misli, a nadasve neka vrsta suzdržana poštovanja. Jer čovjek voli i poštuje čovjeka dok ga god ne može procijeniti, a žudnja i nastaje iz nedostatnog poznavanja. (187, Smrt...)
• Jer ljepota, Fedre, samo je ljepota , upamti to dobro, božanstvena i vidljiva u isti mah, pa je upravo stoga ona put putenosti, mali moj Fedre, umjetnikov put do duha. Vjeruješ li ti, dragi moj, da ikad mudrost i pravo muško dostojanstvo može zadobiti onaj koga put do duhovnosti vodi preko osjetila? Ili možda vjeruješ (prepuštam ti da sam biraš) da je to put opasne ljupkosti, uistinu grešni put i stranputica koja te nužno vodi u zabludu? Jer moraš znati da mi pjesnici ne možemo ići putom ljepote a da nam se ne pridruži Eros i nametne se kao vodič; pa ako i jesmo na svoj način junaci i disciplinirani ratnici, svi smo ti mi poput žena jer nas strast uzdiže, a naša žudnja mora ostati ljubav – to je naša radost i naša sramota. Uviđaš li sad da mi pjesnici ne možemo biti mudri ni dostojanstveni? Da nužno moramo ostati poročni i raspusni pustolovi? Uzoritost je naša stila puka laž i budalaština, naša slava i društveni položaj puka su farsa, povjerenje mnoštva u nas krajnje je smiješno, a odgajanje puka i mladeži umjetnošću smion je pothvat koji bi trebalo zabraniti. Jer, kako može odgojitelj biti netko komu je urođena nepopravljiva i prirodna sklonost ponoru? Mi bismo najradije porekli taj ponor i stekli dostojanstvo, ali kako se god okrenuli, on nas privlači. Stoga se odričemo, recimo, razorne spoznaje, jer spoznaja, Fedre, nema dostojanstva ni strogosti; ona zna, razumije, oprašta, bez oslonca i oblika; spoznaja je naklonjena ponoru, ona je sama ponor. Nju dakle odlučno odbacujemo i stoga težimo jedino za ljepotom, što će reći za jednostavnošću, veličinom i novom strogošću, za drugom bezazlenošću i formom. Ali forma i bezazlenost, Fedre, vode nas do opijenosti i požude, vode plemenita čovjeka možda i do jezovitih opakih osjećaja, koje njegova lijepa strogost odbacuje kao nešto sramotno, vode da do ponora, one ga također vode do ponora. Nas pjesnike, velim ti, vode onamo jer se mi ne možemo vinuti u visine, mi se možemo samo izopačiti. A sad ja, Fedre, idem, a ti ostani ovdje; i tek kad me ne budeš više vidio, otiđi i ti. (226, Smrt...)
