Ljevoruka žena

Peter Handke
AUGUST CESAREC, Zagreb
1976. /1979. (Emina Đerasimović)

U kavani je čitala dnevne novine i pri tom potiho mrmljala. Glumac joj priđe i zaustavi se pred njom.
"Prepoznao sam vaš auto, vani, na parkiralištu."
Promatrala ga je bez čuđenja i odgovorila: "Upravo čitam novine, poslije dugog vremena. Nisam više imala ni pojma što se sve zbiva u svijetu. Koji je sada uopće mjesec?"
Glumac sjedne do nje.
"Veljača".
"A na kojem to mi kontinentu uopće živimo?"
"Na jednom od mnogih."
Žena: "Imate li neko ime?"
Glumac joj ga reče; gledao je postrance i smijao se pomičući čaše amo tamo po stolu.
Napokon je ponovo pogleda i reče: "Nikada još nisam slijedio neku ženu. Tražim vas već danima. Vaše je lice tako nježno – kao da ste u svakom trenutku svjesni toga kako moramo umrijeti! Oprostite, mislim, ako kažem nešto glupo." Zatresao je glavom. "Ah, uvijek želim odmah povući sve što sam kazao! Posljednjih se dana nisam mogao smiriti zbog čežnje za vama. Molim vas, nemojte se ljutiti na mene. Djelujete mi tako slobodno, vi imate tako..." nasmijao se "prisutan odraz života na licu! Izgaram za vama, sve se u meni žari zbog vas. Možda ćete pomisliti da sam prenapregnut, jer sam već tako dugo bez zaposlenja? Ali molim vas, nemojte ništa kazati. Vi morate poći sa mnom. Nemojte me ostavljati samog. Želim vas imati. Kakve li smo samo izgubljene egzistencije bili dosad, zar ne? Na jednoj sam od tramvajskih stanica pročitao: ON te voli, on će te spasiti i odmah pomislio na vas: ne, ne ON, MI, mi ćemo jedno drugo spasiti. Htio bih vas okruživati sa svih strana, posvuda vas doživjeti, još prije nego vas dodirnem sa svojim dlanovima osjetiti vrelinu vašeg lica! Nemojte me ismijati. Oh, kako žudim za vama. Biti s vama, sad, odmah, vrlo snažno, zauvijek!"
Nepomično su sjedili jedno nasuprot drugom; on je izgledao gotovo ljutito i iznenada izjuri iz lokala. Žena je i dalje sjedila nepomično među ostalim ljudima. (91, 92)